tako blizu, atako daleko

Danas se toliko barata pojmom Evropa, demokracija, humanizam, tolerancija, integracijski procesi itd. kao da mi, Bošnjaci nikad nismo ni bili u Evropi i kao da nikad nismo njegovali pomenute vrednote. U postdejtonskoj BiH evidentna je težnja za zapadnjackim stilom života, tako da vecina aktivnosti na transformaciji ovog društva idu u tom pravcu. No, pored kompjutera, mobitela, koka-kole i Milka cokolade, u naše društvo, pogotovo medu omladinu, uvlace se i one ružne i opasne "vrednote", poput droge, alkohola, kocke, prostitucije i slicno. No, postoji još jedna negativna pojava koju “uvozimo” sa Zapada i koja se tako tiho, gotovo neprimjetno, uvlaci medu nas. Koliko god to zvucalo cudno, ne može se oteti dojmu da bosanski covjek postaje sve otudeniji, gubi onu ljudsku toplinu i bliskost, bez želje da se druži, da ide u goste ili da ih prima i postaje "hladan k'o Englez". Da bismo dobili pravu ilustraciju, dovoljno je da sami sebe upitamo sa koliko osoba možemo popiti fildžan kahve i ljudski popricati, koliko zijaretimo svoju familiju, a i ona nas, koliko mi, kao vjernici, volimo i želimo biti zajedno sa našom bracom po vjeri. Sve više ljude se poznaje samo radi strogo dunjaluckih interesa, a sve manje zato što duša dušu traži. “Ucim, imam posla, žurim”, - najcešce cujete od onakvih što projure pored vas nemajuci vremena ni da se poselame kako treba. Ustalila se i praksa da se nigdje ne ide dok se ne najaviš telefonom, a nerijetko dobiješ i odgovor: "Ne dolazi, imam nešto isplanirano za veceras". Cak i najbliža rodbina, koja je tako blizu, u stvari, je tako daleko jer ima rodaka koji se vidaju jednom ili dvaput godišnje (na Bajram), a kako onda ocekivati da posjecuje komšiju, a kamoli sirotinju ili hastu. Pravih sijela, i zijareta kao da nema, a umjesto toga, kad se nademo, redovno se tabiri politika i rješavaju globalni problemi. Nekima je nocima najbolji gost na sijelu televizija kojoj se okrecu kao da im je Kibla. Covjek, dakle, živi medu toliko ljudi, ali nikad nije bio osamljeniji i izgubljeniji, baš kao u zapadnjackim milionskim metropolama, koje je jedan pjesnik s pravom nazvao "betonskim džunglama". Još je bolnija cinjenica da je to postalo sasvim normalno i da svi upadamo u kolotecinu takvog nacina života. Nažalost, u tom trendu je i ponašanje medu vjernicima. Imam jedne sarajevske džamije požalio mi se da od njegovih, ionako malobrojnih džematlija, niko nikome ne ide kuci u posjetu ili u goste. Odakle takvo ponašanje kod ljudi koji klanjaju svaki vakat, odakle tolika odbojnost? Nedavno se u jednom džematu desio sljedeci slucaj: Kad je završen namaz, pred džematlije je izašao covjek, predstavio se, rekao da je vojni invalid, da je poslom došao iz Tešnja i da je ostao bez novca, pa je zamolio džemat da mu pomogne barem da kupi kartu da se vrati kuci. Cijeli džemat je saslušao, ustali su i poselamili se sa covjekom i otišli kucama. Niko, ama baš niko, nije dao covjeku ni jedne jedine marke. Takvu bezosjecajnost i hladnocu teško da bi covjek doživio u Njujorku ili Londonu. Nije dakle problem materijalne prirode (vecina nas u džepu ima bar marku), vec je problem slabosti našeg imana. "Vjernici su braca", svima je poznat ovaj kur'anski ajet da bi vjernici trebalo biti kao jedno tijelo. Treba zaboraviti ili preci preko mnogo kaprica, hatora, zavisti, nesuglasica, oholosti, te pokušati uskladiti i približiti svoje individualne interese s onim opcim. Jedino tako možemo ocekivati boljitak za nas kao zajednicu, boljitak za našu vjeru.